Još malo fotki

Za one kojima fotki nikad dosta,
napravljen je još jedan foto album sa fotkama koje su "izvučene" iz GoPro kamere!

Alpe d'Huez - Tour de France 2013 (playlist)

Evo za kraj i malo video materijala. Radi se o usponu na Alpe d'Huez, tj. traženje pogodnog mjesta za promatranje biciklista koji će proći ovaj legendarni uspon dva puta.  

Od početka uspona cilj mi je bio da biciklom dođem do samog vrha (cilja) ako bude moguće i tamo probam naći neko mjesto za gledanje utrke.

Atmosfera koju je teško dočarati riječima me ponukala da snimim par video clip-ova tijekom uspona sa foto-aparatom kojega sam držao u ruci dok sam se penjao prema cilju etape. Zanimljivo je kako, vjerojatno zbog adrenalina i neopisivog okruženja, nisam osjećao nikakav napor i umor tijekom uspona, premda sam vozio s jednom rukom na guvernalu.

Istina dva-tri puta sam morao sići sa bicikla, što zbog policije, što zbog gužve na cesti (posebno u tzv. Dutch corner-u, part 6).
Pavo

Svemu dođe kraj ....

Zadnje jutro našeg boravka u Francuskoj dočekali smo opuštenije nego prethodna. Duže spavanje i lijeno polagano spremanje. Noć smo proveli u selu St. Michel de Maurianne (foto album). Maurianne je još jedna riječna dolina koja od davnina služi za transport ljudi i roba, a ime same rijeke koja je usjekla dolinu je L'Arc. Francuzi su u usku dolinu uspjeli smjestiti malu lokalnu cestu, magistralnu željezničku prugu s dva kolosijeka i autocestu. Zbog nedostatka prostora autocesta praktički uopće ne ide po tlu nego se nalazi „u zraku“, konstantno podignuta uvis teškim betonskim nosačima. Kao da je cijela autocesta vijadukt.  

U Alpama, rijeke i njihova vodena moć glavni su izvor života – zahvaljujući rijekama, koje su milijunima godina brazdale svoju dolinu između visokih planina, u dolinama je stvoreno nešto ravnog tla na kojem ljudi mogu izgraditi naselja, ceste, urediti polja. Tijekom ovog putovanja vidjeli smo četiri takve riječne doline iznimne ljepote, po jednu u svakom departmanu u kojem smo bili: rijeka Durance u Gornjim Alpama, Ubaye u Alpama Gornje Provanse, Le Romanche u departmanu Isere (naziv doline je Oisans) i sada L'Arc ovdje u dolini Maurianne.
St. Michel je malo selo, ali vrlo poznato u biciklističkim krugovima budući da su u neposrednoj blizini sela brojni poznati „col“-ovi (Telegraphe, Galibier, Madelaine, Cenis…). Mjesto je puno biciklista od kojih su neki već u rano jutro krenuli na uspone. U selu (kao i u ostatku alpske Francuske) biciklisti imaju i svoje zasebne semafore na raskrižjima, a vozačka kultura i tradicija je takva da je biciklist praktično uvijek u prednosti pred automobilom.
Spremili smo stvari u auto i odjavili se iz hotela. Vida, Pavo i Adam odlučili su obaviti posljednji uspon na 12 km udaljeni Col de Telegraphe. Zahtjevan uspon lako pamtljivog imena ipak nije u rangu le Alpe d'Hueza, a u velikim utrkama obično služi kao zagrijavanje za puno teži Col de Galibier, koji se nalazi odmah iza njega. Dečki su po povratku potvrdili te dojmove – Telegraphe nikako nije mačji kašalj, radi se o ozbiljnom i lijepom šumovitom usponu, ali ipak znatno lakšem od Hueza.

Ja više nisam imao snage za nove uspone. Bilo ih je dovoljno u zadnja 3 dana. Umjesto toga, odlučio sam se praviti Francuzom. Jutro je bilo prekrasno, sunčano, i ja sam se biciklom lagano provezao po selu, u kiosku kupio „L'Equipe“ (francuske „Sportske novosti“ u kojima je prva polovica potpuno posvećena Touru) te naposljetku pronašao ono što sam tražio – šarmantni mali kafić s terasom na malom seoskom trgu. Naručio sam najveću kavu koju su imali, s guštom pripalio cigaretu, listao novine (unatoč tome što je moje znanje francuskog ograničeno na desetak riječi) i bavio se najboljim „sportom“ na svijetu – promatranjem ljudi. Nirvana…

Dečki su se brzo vratili s Telegrapha (prebrzo, ako se mene pita). Uslijedilo je pakiranje bicikala na nosač auta, posljednji francuski ručak (u istom „mom“ kafiću koji je ujedno i restaurant) i oko 13:00 krenuli smo nazad prema Hrvatskoj. Prolazimo kroz 13 km dugački (i bezobrazno skupi!) tunel Frejus na granici Francuske i Italije. Dalje se vozimo sjevernom Padskom nizinom , prolazeći pored Torina, Milana, Bergama, Brescie, Verone, Vicenze, Padove, Venecije… Vidina Honda Civic odlično se drži cijelim putem (uostalom, kao i tijekom kompletnog putovanja tijekom kojeg nam je praktički bila rezervni dom). U noći sa subote na nedjelju napokon stižemo nazad u Požegu.

I to je to ljudi, hvala na čitanju, pozdrav do nekog drugog putovanja i nekog drugog putopisa… 

21. etapa

Spektaklom u Parizu završio je 100. Tour de France . U završnom sprintu Marcel Kittel ostvario je četvrtu etapnu pobjedu ispred glavnih konkurenata Greipela i Cavendisha. 
Uglavnom pogodno vrijeme tijekom trajanja cijelog Toura jedan je od razloga najvećem broju biciklista na cilju ikada tj. najmanje je bilo odustajanja. Britanci drugu godinu za redom osvajaju žutu majicu. 

Poredak po kategorijama:

GENERAL CLASSIFICATION:

1.	Christopher Froome (GBr) Sky Procycling	83:56:40
2.	Nairo Alexander Quintana Rojas (Col) Movistar Team	0:04:20
3.	Joaquim Rodriguez Oliver (Spa) Katusha	0:05:04
4.	Alberto Contador Velasco (Spa) Team Saxo-Tinkoff	0:06:27
5.	Roman Kreuziger (Cze) Team Saxo-Tinkoff	0:07:27
6.	Bauke Mollema (Ned) Belkin Pro Cycling Team	0:11:42
7.	Jakob Fuglsang (Den) Astana Pro Team	0:12:17
8.	Alejandro Valverde Belmonte (Spa) Movistar Team	0:15:26
9.	Daniel Navarro Garcia (Spa) Cofidis,Solution Credits	0:15:52
10.	Andrew Talansky (USA) Garmin-Sharp	0:17:39

POINTS CLASSIFICATION:

1.	Peter Sagan (Svk) Cannondale Pro Cycling	409	pts
2.	Mark Cavendish (GBr) Omega Pharma-Quick Step	312
3.	André Greipel (Ger) Lotto Belisol	267

MOUNTAINS CLASSIFICATION:

1.	Nairo Alexander Quintana Rojas (Col) Movistar Team	147	pts
2.	Christopher Froome (GBr) Sky Procycling	136
3.	Pierre Rolland (Fra) Team Europcar	117

YOUNG RIDERS CLASSIFICATION:

1.	Nairo Alexander Quintana Rojas (Col) Movistar Team	84:01:00
2.	Andrew Talansky (USA) Garmin-Sharp	0:13:19
3.	Michal Kwiatkowski (Pol) Omega Pharma-Quick Step	0:14:39

TEAMS CLASSIFICATION:

1.	Team Saxo-Tinkoff	251:11:07
2.	Ag2R La Mondiale	0:08:28
3.	RadioShack Leopard	0:09:02

19. etapa - start u Le Bourg d'Oisans-u

Nakon svih jučerašnjih uzbuđenja i napora etape na Le Alpe d'Huez, redovni čitatelji ovog bloga (njih sva trojica) vjerojatno su pomislili da smo 4. dan puta malo usporili tempo i odmorili se. Vraga! Naš vođa puta Pavo, od milja prozvan „Pavo armija“, probudio nas je u 6:00. Kao jedini član ekspedicije koji  je odslužio vojni rok još ranije nam je objasnio kako se vojnički tušira i sprema u roku od 3 minute, i mi nismo imali nikakvog izbora nego ga disciplinirano slijediti. To što je dobio pokoje gunđanje i grintanje nije ga puno pogodilo jer su u armiji, kako nam je sam objasnio, ionako svi grintali na desetare. (foto album)

Pola sata nakon ustajanja već smo se vozili nazad u Le Bourg d'Oisans na start 19. etape. Ponovo parkiramo na ulazu u grad i biciklima se vozimo do centra. Tamo je naravno već poprilična gužva, a mi napokon imamo šansu promotriti sam gradić – jučer smo kroz njega samo projurili. Ima se što vidjeti – vrlo lijepo alpsko mjesto s odlično očuvanom tradicionalnom arhitekturom, ali i vrlo modernim shopovima. Francuzi su majstori u pronalaženju prave mjere između starog i novog. Bourg inače ima oko 3000 stanovnika (pripada departmanu Isere čiji je glavni grad Grenoble) i unatoč tako malom broju ljudi zapravo je najveće naselje alpske mikroregije Oisans, koju čine dolina rijeke Le Romanche te planine sa sjeverne i južne strane rijeke. Oisans živi od turizma – zimi od skijaša i snowboardera a ljeti od biciklista (cestovnih i MTB) i planinara. Turistička sezona koja doista traje 12 mjeseci.

Na startu etape bilo je puno više od 3000 ljudi. Ispratili smo TdF karavan na njegov put, danas dug 204 km (vozila iz sponzorskog karavana prolaze rutom etape oko sat vremena prije samih biciklista). Zatim smo se razmilili po boksovima ekipa i promatrali zadnje pripreme vozača i osoblja za današnju napornu i dugačku etapu. Uvod u start biciklističke etape pomalo nalikuje na Formulu 1 – svaka ekipa ima svoj „boks“ u kojem se nalaze parkirani autobus koji je dovezao vozače, nekoliko timskih automobila s rezervnim biciklima (oni će pratiti vozače tijekom etape), trenažeri za zagrijavanje, par W&G-sa (wives & girlfriends)… Mehaničari obavljaju posljednje provjere na biciklima, vozači izlaze iz busa i zagrijavaju se na trenažerima te usput daju izjave brojnim novinarima. Oko svakog boksa je hrpa fanova. Francuzi se tiskaju oko autobusa AG2R-a i slave jučerašnjeg pobjednika Riblona, Slovaci kod boksa Cannondale-a čekaju pojavljivanje Sagana, Fuglsang stavlja autograme na danske zastave navijačima u kampu Astane. Ipak, najviše gužve je oko prostora Sky-a, svi žele uhvatiti komadić Chrisa Froomea.

Cijelo to vrijeme odvija se mala svečanost potpisivanja vozača. Svaki biciklist dolazi na binu smještenu na glavnom gradskom trgu  i dok spiker čita vozačev „palmares“ (listu njegovih dosadašnjih pobjeda i uspjeha), biciklist se potpisuje na službeni pano (pretpostavljam da tim potpisom pravno prihvaća pravila Toura i uvjete sudjelovanja) i maše okupljenoj publici na trgu.

Petnaestak minuta prije predviđenog vremena starta vozači kreću prema startnoj liniji. Gledam kako Jacku Baueru, Novozelanđaninu iz ekipe Garmin Sharp (ne miješati s Jackom Bauerom iz serije „24“!) prije polaska mehaničar i navijači žele puno sreće tijekom etape. Nažalost, nije ju imao – doživio je gadan pad, licem ravno u bodljikavu ogradu uz cestu, što je rezultiralo s deset šavova, brojnim ožiljcima i odustajanjem na Touru. Start je točno u 10:55, iza automobila s direktorom utrke kreću biciklisti, a iza njih dugačka kolona pratećih timskih i službenih vozila. Negdje oko 10:15 kolona napokon završava i naše promatranje Toura je gotovo – cirkus je otišao iz grada. Sveukupno vidjeli smo cilj jedne zanimljive etape u kojoj je bijeg uspio doći do kraja i ostvariti pobjedu (što nije česta pojava na Touru), individualni kronometar, dvostruki uspon  na Le Alpe d'Huez i na kraju etapni start. Nije loše za samo 4 dana…

Tour je otišao, ali naša avantura nije gotova. Jednu stvar jučer nisam obavio do kraja – Le Alpe d'Huez. Stigao sam „samo“ do 4. zavoja, a želio sam doći do kraja. Pavo i Adam također su željeli još jednom odraditi uspon, ovaj put punom snagom, dok je Vida odlučio chillati, odmoriti, i uživati u čarima Bourga. Negdje oko 12:30 nas trojica smo opet bili na početku uspona. Ovaj put znali smo što nas čeka i da od samog početka treba dobro zapeti. Nije više bilo fanatičnih navijača od jučer ali je s lijeve strane ceste, na putu prema dolje, bila dugačka kolona automobila i kampera, u kojima su njihovi umorni i mamurni vlasnici čekali da se ceste oslobode. Poneki su još imali snage uputiti nam pokoji „allez, allez“ ili „go mate!“. Naravno, i danas je tu bila hrpa biciklista koji su se penjali gore.

Današnji uspon bio je teži nego jučer. Bez navijačkog šarenila i ludila glava je stalno mislila na strminu uspona. Noge su bile krute, osjeća se da se već treći dan zaredom uspinjem na solidne visine, a guzica je žuljala i boljela za popiz… Ipak, serpentine su nekako prolazile, prošao sam i moju četvorku od jučer, i uskoro nakon nje došao iznad linije drveća. Hotelski kompleks (koji je tijekom godina prerastao u pravi mali grad) na vrhu bio je blizu, a pogled dolje je sezao duboko u strmu dolinu ispod, u kojoj kućice Bourga sada izgledaju tako sitne. Još samo malo… Zadnja dva kilometra prošao sam u transu – tijelo potpuno slomljeno ali noge mehanički i dalje vrte pedale, a u glavi znam da sam uspio. Vidim oznaku za zadnji kilometar, prolazim kroz tunel i vidim Adama koji se već spušta s vrha. Okreće nazad i „vuče“ me zadnjih 600 metara prema cilju, pratim ga „u točak“ i na kraju uzdižem ruke. „Heroique“, čujem francuskog spikera od jučer u ušima. 1850 metara nadmorske visine, preko 1100 metara visinske razlike u odnosu na Bourg i osvojene „Alpe“! Jedva primjećujem kišu koja je u međuvremenu počela padati. Vrijeme uspona? Zaboravite, katastrofa, ali nije bitno tih 2 sata i dvije minute, bitno je da je vrh osvojen.

Kratki predah, oblačenje jakne i spust nazad do Bourga. Dali smo si oduška na spustu – unatoč mokroj cesti išli smo maksimalno, kao da se osvećujemo planini koja nas je toliko napatila. Prestižemo veliki broj biciklista na „trkaćicama“, na ovom vlažnom asfaltu konačno su i naše debele MTB gume postale prednost. Sastajemo se s Vidom u gradu i zajedno odlazimo na zasluženi obilan kasni ručak, nakon kojeg sjedamo u auto i krećemo prema našem zadnjem smještaju – 60 km udaljenom hotelu „Le Marintan“ u selu St. Michel de Maurienne.

Nije to bila neka obična vožnja. Od Bourga smo prvo krenuli na istok, uzvodno dolinom Romanche, a s naše desne strane pratio nas je strašni Le Meije – 3983 m visoki ledenjak. Cesta N81 postupno se uzdizala do 2085 m visokog prijevoja Lauterat, nakon kojeg smo skrenuli lijevo na malu lokalnu cestu koje je išla prema našem odredištu. Preostalih 30-ak km puta vodilo nas je preko još dva slavna biciklistička „cola“ (prijevoja): Galibier (2646 mnv) i Telegraphe (1566 mnv).Galibier je strašna planina, a to je posebno vidljivo po tako lošem vremenu kakvo nas je gore dočekalo: kiša, vjetar, magla, a temperatura na prijevoju 5 stupnjeva. Svejedno, na desetine biciklista penjale su se na uspon ili spuštale s njega! Iako smo zadnjih nekoliko dana vidjeli svašta (npr. dječicu koja se penju na Huez) ovom prizoru nismo mogli vjerovati. Na Huezu je bilo lijepo vrijeme, ovdje užasno. Mi smo se jedva natjerali na vrhu izići iz auta i fotografirati se, a oni su po kišurinu i vjetru kilometrima išli uzbrdo a sada će se spuštati dolje po toj strmoj, zavojitoj, kliskoj cesti. Brrrr. Chapeau!

Galibier je ujedno i granica između departmana Savoie (Savoja) i ostatka Francuske. Nakon departmana Gornje Alpe, Alpe Gornje Provanse, Isere, ušli smo u naš 4. i posljednji departman na ovom putovanju. Ulaz u Savoju proslavili smo malim zimskim radostima – grudanjem u mjesecu srpnju…

20. etapa

HC uspon na cilju 20. etape bilo je posljednje mjesto na kojem se odlučivalo o ukupnom poretku. I odlučivalo se! Quintana je pobjedom na etapi osim bijele majice osvojio i sjajno drugo mjesto. Rodriguez se popeo na treće, a Contador je na zadnjem usponu izgubio sve i pao na četvrto mjesto ukupno.

Piše: Mrkva Tour 100

18. etapa - Alpe d'Huez (dva puta)

Le Alpe d'Huez nije najteži uspon koji se koristi u velikim biciklističkim utrkama (teži su npr. obližnji Galibier, Mont Ventoux, usponi u talijanskim Dolomitima). Ono što „Alpe“ čini kultnim je njegova pristupačnost velikom broju ljudi kao i televizičnost cijele te planine – zapravo je televizija proizvela legendu o 21 serpentini. Ljudi iz cijelog svijeta danas dolaze na uspon nekoliko dana prije same utrke i tu provode svoj godišnji odmor. Kampiraju, biciklima osvajaju okolne vrhove i dobro partijaju. Cesta je dan-dva prije utrke zatvorena za aute, tako da na dan utrke gore mogu samo pješaci i biciklisti. Odmah na početku jačina uspona doslovno „udara u glavu“. Planina opominje da s njom nema šale. Dok se borite sa strminom, usput gledate fanove i čudite se tom cirkusu koji se događa oko vas. Teško je opisati što sve navijači rade tijekom tih 12.3 km – plešu, piju, bodre vas i druge bicikliste na usponu, špricaju vas vodom, prave špalir i deru vam se u lice kao da ste vi vozač na Tour-u. U glavi se konstantno bore dva impulsa – u jednom trenutku mislite na fizički umor i hoćete li izdržati do iduće serpentine, a u drugom se smijete ludom Španjolcu u kostimu Supermana. Kad vidite slovensku zastavu vičete im „gremo Slovenci“ i usput im odgovarate na pitanje od kud ste. Svi plješću i podržavaju. Slovacima spomenete Sagana i odmah vas tapšaju i prijateljski poguraju koji metar. Ljudi su doslovno na svakom metru s obje strane ceste, svi su pozitivno ludi, a zastava ima iz gotovo svake zemlje svijeta. Uživancija!  (foto album)

Onda vam se u glavi odjednom nešto klikne i počnete ponovno misliti na strminu. Pogledate iznad sebe i vidite cilj – skijašku stanicu i hotelske komplekse na vrhu, i zavrti vam se u glavi. Mislite kako se već toliko patite, a još ima toliko puno do gore. Noge su tvrde i bride, razmišljate da ovo nema smisla i da treba stati sa strane i pridružiti se navijačkoj fešti. Pa si obećate da ćete izdržati do sljedeće serpentine. Uglavnom, upali ste u krizu… 

Francuzi su svaku serpentinu označili te postavili table s njenim brojem i nadmorskom visinom. Prva serpentina ima broj 21 i dalje se odbrojava prema nuli (tako da su na stazi zapravo 22 serpentine, ali budući da Francuzi ne znaju brojati, uvijek se priča o 21). U trenutku krize ti brojevi i oznake nadmorske visine psihički puno pomažu jer si možete postaviti neki kratkoročni cilj – doći do slijedeće serpentine. I tako redom, jedna po jedna. I onda odjednom kriza prođe, a vi opet uživate u fanovima uz cestu. Možda slične faze prolaze i sami vozači Tour-a, s malom razlikom što oni ipak idu nešto brže uz planinu. 

Još jedna stvar oduševljava - naravno da nismo bili jedini kojima je palo na pamet popeti se gore biciklima. Zajedno s nama penjalo se na tisuće biciklista, a velika većina njih puno brže od autora teksta. Često su me obilazile cijele obitelji – otac na početku grupe formira tempo, iza njega dva-tri klinca od 10 godina na više i na kraju mama koja bodri cijelu ekipu i viče onom mulcu na početku da uspori. Tako svi oni prođu pored mene, a onaj najmlađi u Sky dresu uputi mi pogled u stilu „a jesi spor stari“. 

Kako prolaze serpentine ekipa uz cestu postaje sve luđa i luđa. Na 10-om zavoju su Irci u većini, pjevaju punom parom i na asfalt crtaju grafite podrške svojim vozačima – Dan Martin i Nicholas Roche. Na 7-om zavoju pored groblja nalazi se mala Nizozemska. Na tisuće ljudi u narančastim dresovima je u totalnom party modu, zvučnici tresu neki hardcore horror techno, maše se upaljenim bakljama…

Došao sam do zavoja broj 4 na 1553 mnv, kad su me žandari (evo ih opet!) prisilili da se zaustavim i stanem sa strane jer dolazi Tour de France karavana – dugačka kolona vozila prerađenih na bezbroj načina iz kojih zgodne hostese gledateljima bacaju manje-više beskorisne poklone sponzora. Budući da su dečki iz kluba bili iznad mene na cesti, bliže samom vrhu, odlučio sam se smjestiti na strmoj stijeni iznad samog zavoja. Privezao sam bicikl uz ogradu i za promjenu malo planinario do vrha stijene. Nisam bio usamljen – istu poziciju „skužili“ su dvoje Šveđana, troje Južnoafrikanaca i pet Nijemaca. Vadim pivo i zastavu iz ruksaka i započinje ugodni razgovor s ostalim ljudima na stijeni (početak razgovora doslovno je bio „a čija je to zastava?“). Vrijeme brzo prolazi u iščekivanju prvog prolaska vozača (na današnjoj etapi bila su dva uspona na Alpe d'Huez, jedinstveno u dosadašnjoj povijesti Tour-a). U trenutku dolaska vodećeg svi ustajemo i plješćemo – u vodstvu je Van Garderen, peloton je potpuno razlomljen, Voeckler i Schleck pokušavaju krenuti u napad, nedugo nakon njih prolazi i žuta majica …

Pozdravljam ljude i spuštam se opet na cestu jer u drugom prolazu želim biti dio špalira koji se ispred vozača poput mora otvara u zadnji čas prije prolaska. Pronalazim lijepo mjesto, a točno preko puta mene je zgodna Baskijka, navijačica tima Euskaltel-Euskadi. Slikam curu kao dokaz nekim frendovima koji tvrde da: a) Baskijke nisu zgodne, b) na Tour dolaze samo Baski, a ne i žene. Mala razonoda u iščekivanju drugog prolaska …

Uskoro se čuju helikopteri i stvara se špalir na cesti. Preko puta mene Baski i Amerikanci, ispred Japanci, a iza Nizozemci, svi sa svojim zastavama. Prolazi Van Garderen dok ga Amerikanci frenetično bodre, ima 30-ak sekundi prednosti od prvog pratitelja Francuza Riblona. Još je 4 km do cilja, bit će gusto. Nekoliko minuta kasnije spiker na francuskom radiju u ekstazi javlja da je Riblon prestigao Van Garderena (toliko francuskog i ja znam) i time donio Francuskoj prvu pobjedu na ovogodišnjem Tour-u. Dok radio spiker vrišti izraze poput „heroique“ Ameri preko puta mene na rubu plača. Vozači i dalje prolaze kroz naš špalir pojedinačno i u malim grupama. Bodrimo ih sve do kraja, a one zadnje sprintere još i najjače jer je njima ipak najteže…

Etapa je gotova, Francuzi se grle i slave, ostali im čestitaju, a desetak minuta nakon prolaska zadnjeg vozača kreće nova avanture – spust nazad do Bourg-a zajedno sa još desetine tisuća drugih pješaka, biciklista i bezbroj službenih vozila. Gataj, koči, ubrzaj, stani, kreni, …

Kod auta se srećem s ostatkom ekipe i uz pivo razmjenjujemo dojmove. Pričamo još dugo za vrijeme vožnje prema Grenoblu u kojem imamo večerašnji smještaj. Ostali dečki su došli do vrha i potpuno osvojili Alpe d'Huez. Svi smo oduševljeni doživljenim. Koliko god smo čuli o toj planini i koliko god smo puta vidjeli sam prijenos uspona, ništa ne može dočarati taj dojam kao biti uživo na licu mjesta i vidjeti cijeli taj, sad sam potpuno siguran, cirkus.

Kako do Alpe d'Huez-a ???

Kako započeti izvještaj o problemima na putu do Le Alpe d'Huez-a? Deviation (fran. za obilazak) i engleska riječ na F… bili su neki od prijedloga dečkiju iz ekipe. Idemo kronološki…

Ustajanje u 6 sati ujutro, vojničko tuširanje, spremanje stvari i bicikala, brzinski doručak i već u 7.30 bili smo u autu. Naše odredište: 152 km udaljeni Le Bourg d'Oisans, gradić smješten u alpskoj dolini koju je između dvije planine probila rijeka Le Romanche. Kasnije smo ustanovili da i sam grad ima svojih draži, ali nas je u tom trenutku zanimao samo kao ishodišna točka najlegendarnijeg biciklističkog uspona na svijetu - 21 serpentina 1850 m visokog Le Alpe d'Huez-a. Prvih 50-ak kilometara putovanja išlo je po planu, a onda smo ušli u Gap – startni grad današnje etape. Iako smo u grad ušli oko 3 sata i 30 minuta prije starta, tamo je bio potpuni kaos. Masa automobila stvorila je kolone, koje su iznenadile prilično ležernu francusku žandarmeriju. Naš prvi „deviation“. Nakon stajanja u koloni i improviziranja po sporednim uličicama Gap-a (koji djeluje puno veći od svojih 40 000 stanovnika), napokon smo uspjeli naći pravi put. Izgubili smo više od 30 minuta, ali moral u autu je i dalje bio visok. Cesta N85 dalje je vodila istom rutom kojom ide današnja etapa, tako da smo mogli gledati stanovnike naselja uz cestu kako se pripremaju za prolazak pelotona kroz njihovo selo. Sve je bilo OK do početka uspona na Col d'Ornon, zadnjeg uspona prije Bourg d'Oisans-a, nekih 26 km od samog mjesta. Francuski žandar je vjerojatno po svom vlastitom nahođenju odlučio blokirati cestu i ne propuštati vozila preko vrha. Kad smo ga pitali za deviation prema Bourg-u samo je slegnuo ramenima. Briga njega kako ćemo mi doći do tamo…

Budući da se bližilo vrijeme starta etape postojala je opasnost da ostanemo zarobljeni na uskom segmentu lokalne ceste ispod tog vrha, jer se ceste obično zatvaraju oko 2 sata prije starta. To bi značilo da uopće nećemo uspjeti vidjeti Alpe d'Huez, koji nam je bio najvažniji cilj cijelog puta. Moral je pao, uhvatila nas je panika i vozili smo se nazad bez neke konkretne ideje što točno napraviti. Srećom u jednom momentu sreli smo francuske vatrogasce. Ljudi su nam objasnili deviation koji bi trebao ostati nezatvoren, jurnuli smo tim putem, i kasnije se pokazalo da su vatrogasci bili u pravu. Vatrogasci 1 – Žandari 0.

Ukratko, uspjeli smo! Parkirali smo auto na ulazu u Bourg, uzeli bicikle i provezli se kroz grad prepun ljudi, istom rutom kojom će otprilike 2 sata kasnije proći vozači Tour de France-a. U centru grada cesta skreće lijevo, na sjever prema planinama iznad nas, jako strmim planinama. Prelazi se preko rijeke, prolazi kroz kružni tok i ulazi na cestu D211, što je službeni naziv ceste na „Alpe“. Vozimo se po ravnom još oko 1.5 km i nailazimo na znak koji označava početak uspona – 12.3 km za 1100 m visinske razlike. Nakon svih problema, F… riječi i deviation-a, naš uspon je napokon počeo. (foto album)